Slobodan Ivanović

OSOBINE I  

 

Osobine svijeta su fizičke, i nisu za pjesmu,   
njihova rasprostranjena lična područja su   
kao puževa kućica, ujedno i dom i tvrđava, 
i svako ko se drzne ući narastao i velik u taj prostor   
magme i oličenja prilika, ne lica, po sebi je   
licemjer, u najmanju ruku ništavan i nestaje   
čim se neki element prostog svijeta sruši.    

Osobine slike svijeta su takođe fizičke, ako   
pristajemo da smatramo umjetnost nečim   
što je van mimezisa, bićemo razočarani ovakvom   
konstatacijom, slika svijeta je samo kadar   
u nekom drugom fizičkom predmetu, ima    
svoju debljinu i lična je emanacija količine gorčine   
u ličnosti-posmatraču, međutim izostavljamo   
mogućnost da posmatrač bude običan magarac.   

Osobine rama slike svijeta su duhovna kategorija    
jer nije slika ono što čini prevaziđeni prostor    
mogućnošću umjetnosti (kada kažem prostor 
mislim na vrijeme), već okvir koji dijeli prisutnost   
fizičkih osobina platna i zida na koji je okačen i   
prisutnost naslikanog svijeta. Jedini način na koji   
fiziku zida možemo odvojiti od svoje nemušte suštine    
jeste da stavimo okvir u prostor koji obuhvata i    
time je oslobodimo.     

Osobine pjesme su lične i nefizičke, pjesma je ram    
duha, pjesma je prostor ujarmljen tijelom i   
papirom i na pjesmi se kao na zastavi ispisuju     
parole, ako su parole glasnije od slobode – zastava    
se pali, ako je pjesma glasnija od pisca – pjesma se pali,    
ako je pisac glasniji od pjesme – magarci se pale,    
ako je parola zapravo pjesma – prostor pjesme postaje     
prostor recikliranog papira poprskanog mastilom,     
sa svojom debljinom, samo još jedna slika, mimezis    
svijeta.    

 

"Osobine", Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014 

 

PROPRIEDADES I

 

As propriedades do mundo são físicas e não matéria para um poema,   
os seus vastos domínios particulares são   
como a concha do caracol, a um tempo casa e fortaleza, 
e quem ousar entrar, inchado e altivo, neste espaço   
de magma e materializações de aparições, não de rostos, é em si   
mesmo um hipócrita no mínimo insignificante e dissipa-se   
assim que um simples elemento do mundo se desmorona.    

As propriedades de uma pintura do mundo também são físicas, se   
concordarmos em aceitar que a arte é algo   
fora da mimese, ficaríamos desapontados com tal   
declaração, a pintura do mundo é apenas uma imagem   
dentro de outro objeto físico, tem a sua    
própria espessura e é uma emanação particular de amargura   
dentro de uma pessoa-espectadora, não considerando, porém,   
uma possibilidade, a de o observador ser um simples idiota.   

As propriedades da moldura de uma pintura do mundo são uma categoria do espírito,    
porque não é a pintura que torna o espaço superado    
numa possibilidade de arte (quando digo espaço, 
quero dizer tempo), mas uma moldura que separa a presença    
das características físicas da tela e da parede em que está pendurada, e   
da presença do mundo retratado. A única forma de   
distinguir a fisicalidade da parede da sua muda essência    
é colocar uma moldura no interior do espaço que ela envolve e,    
dessa forma, libertá-la.     

As propriedades de um poema são subjetivas e não físicas, um poema é a moldura    
do espírito, o espaço unido pelo corpo e   
papel e sobre um poema como sobre uma bandeira escrevem-se     
palavras de ordem, se as palavras de ordem falarem mais alto do que a liberdade –    
acende-se uma bandeira,    
se um poema falar mais alto do que o poeta – acende-se um poema,    
se um poeta falar mais alto do que o poema – acendem-se os idiotas,     
se a palavra de ordem for na verdade um poema – o espaço do poema torna-se     
um espaço de papel reciclado salpicado de tinta,    
com a sua própria espessura, apenas mais uma pintura,    
uma mimese do mundo.

 

Translated by Tamina Šop  for Lisbon Revisited – poetry days

 

QUALITIES ​​​I  

 

The qualities of the world are physical and unfit for a poem,   
their domains so widely spread are   
like a shell of a snail, both a home and a fortress, 
and whoever dares to enter overgrown and large into that space   
of magma and incarnations of apparitions, not faces, is in itself   
a hypocrite, at very least naught and vanishes   
as soon an element of a simple world collapses.    

The qualities of a world’s painting are also physical, if   
we agree to think of art as something   
outside of mimesis, we would be disappointed with such   
a statement, the painting of the world is just a shot   
within another physical object, has its    
own thickness and it's a personal emanation of bitterness   
inside of a person-beholder, however we are not considering   
a possibility, that the spectator is just a jackass.   

The qualities of a frame of a world’s painting are a spiritual category    
because it's not the painting what makes the transcended space    
into a possibility of art (when I speak of space 
i mean time), but a frame separating the presence    
of physical properties of canvas and the wall it is hanging on, and   
the presence of the painted world. The only way one could   
separate the wall’s physics from its mute essence    
is to put a frame in the space it is in    
and therefore liberate it.     

The qualities of a poem are personal and nonphysical, a poem is the frame    
of spirit, a poem is a space yoked by the body and   
paper and upon a poem as upon a flag slogans     
are inscribed, if slogans are louder than the freedom – a flag is lit    
if a poem is louder than the writer – a poem is lit,    
if a writer is louder than the poem – the jackasses get lit,    
if a slogan is in fact a poem – the space of the poem becomes     
a space of recycled paper spattered with ink,     
with its own thickness, merely another painting,    
a mimesis of the world.

 

“Osobine - Qualities” Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak" - 2014

 

Translated by Slobodan Ivanović

    


FIOKE 

 

Fioke su začaureni ostaci knjiga, privjesci koje  
nikada nećemo upotrijebiti, odbačeni dijelovi  
komoda i radnih stolova, četvrtaste dojke,  
fioke su najčešće od iverice ili šperploče i  
zato ih je lako u naletu bijesa slomiti, kada  
se ne može u ratno doba naći pasoš ili kada  
se iz njih kradu očeve kohibe, fioke svojim   
nedostatkom ruše četvrtast poredak komoda   
ili radnih stolova, ostavljaju zjapeće rupe koje  
mogu da progutaju nečiju ruku ili sat, fioke su  
najglasnije kada se prazne otvaraju, one kriju  
špilove pjatnika ili metalne čiode, nekad i svilene  
krojačke makaze, one se, ako su pune novca,   
istresaju u džakove i posle kao silovane bacaju  
na pločice, ako kriju važna dokumenta, pod 
ključem su i tada su gotovo plačne, takođe  
limene zaštićene metalik farbom, a ako su pune   
paukova i plijesni u njima su pisma sa fronta ili  
neupotrebljeni meci, CZ i štedna knjižica, dijagnoze  
i nikada lijekovi, one su uvijek dopola pune  
i u njih se stavljaju samo knjige koje treba napustiti,  
fioke su opasne, mogu da otkinu nokat i  
ostave samo polumjesec crvenog mesa.  
 

"Osobine", Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014 

 

AS GAVETAS

 

As gavetas são sobras de livros encapsuladas, pingentes que 
nunca serão usados, peças descartadas de cómodas 
e secretárias, seios quadrangulares, 
as gavetas são geralmente feitas de aglomerado ou contraplacado, 
fáceis de partir num acesso de raiva, quando 
em tempo de guerra não se encontra um passaporte 
ou quando se roubam os cohibas do pai, a falta de gavetas 
desfaz a ordem quadrangular das cómodas 
e das secretárias, deixam buracos escancarados 
prontos a engolir uma mão ou um relógio, as gavetas vazias 
fazem mais barulho ao abrir, escondem 
baralhos de cartas Piatnik ou alfinetes de metal, e às vezes delicadas 
tesouras de costura, se estiverem cheias de dinheiro, 
são abanadas para dentro de sacos e atiradas para o chão  
como se tivessem sido violadas, se escondem documentos importantes, 
são fechadas à chave até quase irem às lágrimas, 
feitas em lata e revestidas de tinta metálica, e se estiverem carregadas 
de aranhas e bolor, guardam as cartas da frente ou 
balas que não foram usadas, o revólver CZ e a caderneta de poupança, 
relatórios médicos e nunca medicamentos, estão sempre meio cheias 
e no interior arrumam-se só os livros que é preciso abandonar, 
as gavetas são perigosas, podem arrancar uma unha e 
deixar apenas uma meia-lua de carne vermelha. 

 

Translated by Tamina Šop  for Lisbon Revisited – poetry days

 

DRAWERS 

 

Drawers are encased remnants of books, keychains  
we will never use, discarded parts of  
dressers and desks, square breasts.  
Drawers are made mostly of chipboard or plywood and  
are therefore easy to break in a fit of rage, when, in wartime,  
you cannot retrieve a passport or when  
father's Cohibas are stolen from there. By their  
absence, drawers disturb the square order of dressers  
or desks, leaving gaping holes able to swallow   
one’s arm or a watch. Drawers are  
at their loudest when opened empty, hiding  
decks of Piatniks or metal pins, sometimes silky 
tailor’s scissors. They are, if money-laden,  
emptied into sacks and afterwards, as if raped, flung   
onto tiles. If they hide important documents, they  
are locked and almost tearful, also tinny  
with a coat of metallic paint. And if full  
of spiders or mold, inside are letters from the front or  
unused bullets, a CZ and a savings book, diagnoses  
but never medicine. They are always half-full  
with books bound to be abandoned.  
Drawers are dangerous; they can tear off a nail  
and leave nothing but a crescent of red flesh. 

 

"Osobine" (“Features”), Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014   

Translated by Slobodan Ivanović

 


ŠPAJZ 

 

Koliko staklića, Bože, dovoljno za prizvati te, 
na iskrivljenim policama, alata nikada dosta,  
koliko različitih ukusa zime, srebrnih folija možda, 
cijelih novogodišnjih sreća uvijenih u kutije, jelke 
od zelenih plastika, koliko samo alkohola za lijeka  
i za uboja, Bože, pravednih ruku ima što su sve  
to sagradile, pa nepristojnih muva što su sve to  
upljuvale, oblaka na plafonu i jednog žutog svijetla  
što se palilo, sa mirisom zemlje kada se povrće u  
korpi pletenoj donese, pa onih plastičnih fioka za  
šrafove, mladosti koliko, Bože, u brzim pokretima  
skupljenim u sastruganom korijenju, koliko samo  
mlinova za paradajz, vaga i inih mesoreznica što nikada  
nikome nisu odsjekle prst, sav inventar slave stane  
iza tih staklenim okom natkriljenih vrata, oblaci   
na plafonu, pristaju, Bože, na povorku mirisa zemlje  
i samo zemlje, tako se i može jedino opisati ta kutija  
gdje nikada dvoje nisu zajedno ušli, sem ako jedno    
nije merdevine pridržavalo.  
 

"Osobine", Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak", 2014 

 

DESPENSA 

 

Tantos frascos, meu Deus, os suficientes para evocar o Teu nome,  
nas prateleiras tortas, as ferramentas que nunca são de mais,  
tantos sabores diferentes do Inverno, folhas de alumínio talvez,  
as alegrias do ano novo intactas e embrulhadas em caixas, árvores 
de Natal em plástico verde, tanta e tanta aguardente para curar  
e fazer nódoas negras, meu Deus, houve mãos justas que  
construíram tudo isto, e rudes moscas que tudo isto  
conspurcaram, nuvens no tecto e uma luz amarela,  
que se acendia com o cheiro da terra trazido pelos vegetais  
num cesto de verga, e estas gavetinhas de plástico para  
os parafusos, tanta juventude, meu Deus, nos gestos rápidos  
conservados em raízes moídas, tantas e tantas  
trituradoras de tomate, balanças e outras maquinetas para picar carne que  
nunca cortaram dedo nenhum, todo um inventário da glória cabe  
atrás desta porta guardada por um olho de vidro, e as nuvens   
no tecto acolhem, meu Deus, a procissão dos cheiros da terra  
e apenas da terra, é a única maneira de descrever esta caixa  
onde nunca entraram duas pessoas ao mesmo tempo    
a não ser que uma delas estivesse a segurar o escadote.  

 

Translated by Tamina Šop  for Lisbon Revisited – poetry days

 

PANTRY 

 

So many little jars, o Lord, enough to summon you,  
on the crooked shelves, never enough tools,  
so many different tastes of winter, perhaps silver foils, 
entire new year's joys wrapped in boxes, trees 
of green plastics, so much alcohol to heal and to  
wound, o Lord, there are righteous hands that built it  
all, and indecent flies that sullied it all,  
a cloud on a ceiling and a yellow light  
that was turned on, with the scent of the earth when vegetables are  
brought in a wicker basket, and then these plastic drawers  
for screws, youth inordinate, o Lord, in swift movements  
collected in scraped roots, so many  
tomato mills, scales and innumerable meat slicers that never  
cut a single finger off, a whole inventory of feasting can fit  
behind that door crowned by a glass eye, the clouds on the ceiling   
they agree to, o Lord, a procession of a scent of the earth  
and only earth, that's the only way to describe that box  
where never two people entered at the same time    
unless one held onto a ladder.  

 

“Osobine - Qualities” Belgrade: Published by "Udruženje građana Knjižuljak" - 2014

 

Translated by Slobodan Ivanović 

 


 U JEZIKU SMO 

 

u pećini je pljusak i mokra do kože spava živa noćna linija   
linija je ćelija i odmotavanje je znak zmije  

kao kad pred slijepcem pleše  
pa se sa strane vidi ta slika  
očaj se u zidovima budi i ziba  

amalgami u zubima na dodir aluminijuma  
niz nerve puštaju znak da došlo je do dodira  

ništa je ništa jezik je znanje  
zubi su jezik  
strujanje je jezik   
slavlja dok smrt čitave zajednice sastavlja je jezik 

dok se negdje spuštanja kape na snijeg odigrava poput slike  
u jeziku to postaje crveni pokrivač za sublimaciju 

ostaje slabost i prikradena me stiska  
ostaje znanje ali ne moje znanje u žbunu  
milujem krivicu mene miluje bog  
i kaže mi da je kraj i pita me  

ko to krvnički želi da me razori ako ne jezik  
ko mi tako pristojno miluje mastan nos  
moj prvi i poslednji drug plamenac  

vile što u račvanje noći ubadam kao znak  
 

"Pet sa Pet", Belgrade: Published by "Kontrast Izdavaštvo", 2023 

 

ESTAMOS DENTRO DA LINGUAGEM  

 

dentro da gruta está a chover e molhada até aos ossos dorme a viva linha da noite 
a linha é uma cela e o seu desenrolar é o sinal da serpente    

como quando diante de um cego dança 
e esta imagem é vista de lado 
dentro das paredes o desespero acorda e oscila 

chumbos nos dentes em contacto com alumínio 
enviam um sinal através dos nervos de que houve contacto 

nada é nada linguagem é conhecimento 
dentes são linguagem 
corrente é linguagem 
da celebração enquanto se produz a morte de uma comunidade inteira é linguagem 

enquanto algures pousar um chapéu na neve se desenrola como uma imagem  
dentro da linguagem isso converte-se num manto vermelho para a sublimação 

resta a fraqueza e dissimulada aperta-me 
resta o conhecimento mas não o meu conhecimento no arbusto 
acaricio a culpa, a mim acaricia-me um deus 
diz-me que é o fim e pergunta  

quem é que tão cruelmente tenta destruir-me senão a linguagem  
quem é que tão educadamente me acaricia o nariz oleoso 
o meu primeiro e último amigo fogo

Forquilha que cravo na bifurcação da noite como um sinal 

 

Translated by  Tamina Šop for Lisbon Revisited – poetry days

 

WE’RE IN LANGUAGE 

 

There is a downpour in the cave, and a live overnight line sleeps soaking wet   
a line is a cell, and unraveling is a mark of the serpent  

as if when dancing in front of a blind man  
seen from the sidelines as an image  
the desperation is awakened in the walls and swayed

amalgam in the teeth at the brush of aluminum  
send down the nerves the sign that there was a touch  

nothing is nothing language is knowledge  
teeth are language  
current is language   
festivities as death gathers whole communities is language 

while somewhere putting down a hat on snow happens like a picture  
inside language, this is a red covering of sublimation 

the weakness remains and covertly squeezes me  
the knowledge remains but not my own, knowledge in the bushes  
I caress the guilt a god caresses me  
and tells me that it’s the end and asks me  

who wants to obliterate me brutally if not language  
who so pleasantly caresses my greasy nose  
my first and last comrade the flamelet  

a fork stabbed into the branching of the night as a sign

 

"Pet sa Pet" – Five by Five Belgrade: Published by "Kontrast Izdavaštvo" 2023

 

Translated by Slobodan Ivanović


 NIKO 
 

niko nema nikakvu moć   
i to je istina    
niko nikada nije imao bilo kakvu moć i to  
je I S T I N A    
pogotovo ne oni koji su namjeravali ili mislili da je imaju   
i onda se spoticali o sopstvene bijele kosti i N I K O    
nikada N I K A D A nije imao moć nikakvu        
nije moć imao i to je istina postoje    
samo šuštanja krckanja tranzistorska   
magla i mračne sobne tajne oplate pravda u divljim    
obračunima loših porodica i njihova djeca krvava na prozorima     
a niko NIJE imao moć ni nema ostane samo    
prazan krug žrvnja zavrtnja G E R T R U D A točkom    
to sam na polici vidio jednom i pretpostavljao da je protiv rata        
jer niko nije nikada imao nikakvu moć pogotovo ne      
topovsko meso i generalska mrsna supica o   
mali topli očevici mislite da je N E K O nekada imao singlić    
moći a duge su vam longplejke rafala u zubima ej    
bre ljudi niko nije nikada imao ni sisavac ni berba grožđa    
ni jebeni Torkvato Taso ni Palmiro Toljati ni kooperacija     
s okupatorom pogotovo nikada ni naznaku moći koju bi pružila     
svom zamišljenom narodu koji tek nema nikakvu moć      
niko nikada nije imao nikakvu moć sem istorija koja postoji    
i poljubac lizanje pizde u mračnoj sobi oči kašmirske      
obala deblo direktori nikako obljuba dobošari ibarska magistrala     
donekle niko pogotovo ne generalski sinovi ni njihove opravdano odsutne     
oči oslobodio bih odgovornosti cijeli jedan bataljon kad bih znao da nije ništa     
mogao ni da ubija ljude ni da oplače pljusak majko vidi nemam moći trčim      
sa krasnim iskustvom niz strašno izbrijan jendek živicu šiblje      
majko očekuj toplo da vratim nekad dug     
spavaju noćne zvjeri tek one nemaju moći sem možda    
trideset dugih mačaka i njihove vižljaste šape rijeko obljubljenih asova      
mrtva rijeko niko nikada nije imao noći ni oči ni zlatne obale niko      
majku vam krasnu jebem nije mogao da ima      
ni barometar straha taj Ron Silimen tek on samo garažirane riječi koje voze      
duge bajonete smisla u očne režnjeve majstorica autobuskih stajališta       
pa kad ono skrene u pogrešnom      
smjeru      
i niko drugi i nigdje drugo       
obala skuplja noćne leševe a niko od njih nema moći       
samo ova dugo proširena planeta u kubnim mjerilima ova pastrmka       
u kolektivnom grlu maljav odron        
i partizanska pjesma i kraj zlatne istine       
 

"King Kong silazi niz brda/King Kong se spušča s hribov", Ljubljana, Published by "IGNOR festival", 2019 

 

NINGUÉM 

 

ninguém tem qualquer poder   
e essa é a verdade    
nunca ninguém teve qualquer poder e essa  
é a V E R D A D E    
sobretudo aqueles que pensavam ou ambicionavam tê-lo   
e de seguida tropeçaram nos seus próprios ossos brancos e N I N G U É M    
nunca N U N C A teve qualquer poder        
nunca teve poder e essa é a verdade há    
apenas o ruído crepitante do transístor   
nevoeiro e quarto escuro iluminam segredos justiça chapeada nos confrontos    
selvagens de famílias ruins e o sangue dos seus filhos nas janelas     
e N U N C A ninguém teve qualquer poder e ninguém o tem há apenas    
um círculo vazio de uma mó de um parafuso G E R T R U D E de uma roda    
eu vi isso uma vez numa estante e julguei ser anti-guerra        
porque nunca ninguém teve qualquer poder sobretudo não      
carne para canhão e o suculento caldo dos generais ó   
pobres cálidas testemunhas vocês acham que A L G U É M teve um single    
de poder e vocês têm longos LP’s de rajadas de balas entre os dentes ei    
pessoal nunca ninguém teve nem mesmo o mamífero nem a vindima nem    
a porra do Torquato Tasso nem o Palmiro Togliatti nem colaborando com     
o ocupante sobretudo nunca teve uma sombra de poder para dar     
à sua nação imaginária que não tem absolutamente nenhum poder      
nunca ninguém teve qualquer poder excepto a História que existe    
e um beijo a comer uma cona num quarto escuro olhos de caxemira      
a costa uma árvore diretores nada de fornicação tamborileiros estrada nacional do Ibar     
mais ou menos ninguém sobretudo não os filhos dos generais nem os seus olhos justificadamente      
ausentes     
eu absolveria de responsabilidade um batalhão inteiro se soubesse que não podiam ter      
feito nada nem matar pessoas nem chorar por causa das chuvas torrenciais mãe      
olha não tenho poderes estou a correr     
com extraordinária habilidade por um caminho de sebes terrivelmente mal aparadas    
mãe espera que eu uma dia pague a minha dívida com carinho      
as feras noturnas dormem não têm poder excepto talvez      
trinta gatos esguios e as suas patas ágeis ó rio de ases fornicados      
rio morto nunca ninguém teve noites nem olhos nem costas douradas ninguém      
vão-se todos foder ninguém podia ter       
nem sequer um barómetro de medo aquele Ron Silliman ele tinha apenas palavras guardadas na      
garagem conduzindo      
longas baionetas de sentido dentro dos lobos oculares amante das paragens de autocarro       
e quando vira na direção       
errada       
e mais ninguém em mais lado nenhum        
a costa recolhe os cadáveres nocturnos e nenhum deles tem qualquer poder         
apenas este planeta longamente expandido em medidas cúbicas esta truta       
dentro de uma garganta colectiva um deslizamento peludo            
e uma canção partisan e o fim da verdade dourada       
  

Translated by Tamina Šop  for Lisbon Revisited – poetry days

 

NOBODY 

 

nobody has any power   
and that is the truth    
nobody ever had any power and that  
is the T R U T H    
especially the ones that thought or intended to have it   
and then tripped over their own white bones and N O B O D Y    
ever E V E R had any power        
had power and that is the truth there is    
only rustling crackling transistor   
fog and dark room lit secrets plating justice in wild    
standoffs of bad families and their children bloody on the windows     
and nobody EVER had any power nor does one have it there is only    
an empty circle of a grindstone of a screw G E R T R U D of a wheel    
I saw that once on a bookshelf and assumed it’s anti-war        
because nobody ever had any power especially not      
cannon fodder and general’s succulent soup o   
small warm witnesses you think that S O M E B O D Y had a single    
of power and you hold lengthy LPs of gunfire between your teeth hey    
people nobody had any not even a suckling nor picking grapes not even    
fucking Torquato Tasso nor Palmiro Togliatti nor cooperating with     
the occupier especially ever not a glimpse of power it would give     
to its imaginary nation that doesn’t have any power at all      
nobody ever had any power except history that exists    
and a kiss eating a cunt in a dark room cashmere eyes      
the shore a tree directors not at all fornication drummers highway 66     
partly nobody especially not general sons nor their justifiable absent eyes     
I would clear of responsibility an entire battalion if I knew it couldn’t have     
done anything neither to kill people nor cry because of downpours      
mother see I have no powers I’m running      
with spectacular experience down a terribly shaven ditch hedge shrubbery     
mother expect that I repay warmly sometime    
night beasts are sleeping they have no power except perhaps      
thirty lean cats and their slender paws o river of fornicated aces      
dead river nobody ever had neither nights nor eyes nor golden shores nobody      
fuck off the lot of you couldn’t have      
neither a fear barometer that Ron Silliman he just had garaged words driving       
long bayonets of sense inside optic lobes mistress of bus stops      
and when it turns in a wrong      
direction       
and nobody else and nowhere else       
the shore collects night corpses and not one of them has any power       
just this lengthy expanded planet in cubic measurements this trout        
inside a collective throat a hairy landslide         
and a partisan song and the end of golden truth

 

“King Kong silazi niz brda/King Kong se spušča s hribov” - King Kong is descending the hillside, Ljubljana, Published by "IGNOR festival" 2019       

Translated by Slobodan Ivanović